Stvaranje mitaEnzo Ferrari, najkarizmatičniji lik automobilizma, ovako je opisivao svoje kreacije: "Oni su produkt superlativne mehanike. I uvijek su to automobili koji su sami po sebi neodoljivi".
Dominacija McLarena 1988. godine bila je nevjerojatna. Brazilski as, Ayrton Senna, i njegov momčadski kolega Alain Prost pobijedili su na 11 utrka, obično završavajući kao prvi i drugi. Na Velikoj nagradi Italije u Monzi, Prost je odustao zbog tehničkih problema ostavljajući Sennu samog na vrhu. Na određenoj udaljenosti iza Senne jurila su dva crvena bolida, Bergerov i Alboretov, pokazujući začuđujuće dobru formu. Dva kruga prije cilja Senna je završio u travi sudarivši se sa zaostalim vozačem. Berger se našao na prvom mjestu, a Alboreto je vozio odmah iza njega. Kako su prošli ciljem, buku Ferrarijevih motora nadglasalo je navijanje fanatičnih tifoza. Samo tri tjedna ranije, Enzo Ferrari, osnivač i vođa crvenih bolida s propetim konjićem, preminuo je u 90. godini života. A tog dana, u Monzi, katedrali talijanskog automobilizma, njegovi su bolidi osvojili prvo i drugo mjesto. Bolji scenarij nije se mogao ni zamisliti...
Enzo Ferrari rođen je 18. veljače 1898. godine u talijanskom gradu Modeni. Otac Alfredo Ferrari uspješno je vodio obiteljski biznis, ljevaonicu metala, omogučujući Enzu i starijem bratu Alfredu mlađem bezbrižno djetinjstvo. Otac je među prvima u Modeni imao automobil, a 1908. godine odveo je sinove na utrku nedaleko Bologne. Desetogodišnji je Enzo bio trenutno impresioniran...
Prošlo je više od pola stoljeća otkako se prvi Ferrari pojavio na utrci. Danas Ferrari znači više od automobilizma. Ferrari je snaga, ljepota, glamur, osobnost, ekskluzivnost ali iznad svega strast. Strast za simbolom propetog konjića, najpoznatijom ikonom u svijetu automobilizma. Ipak, prošlo je neko vrijeme dok utrke nisu potpuno zaokupile Enzovu maštu. Namjeravao je postati operni pjevač ili sportski novinar. Pjevanje je ubrzo zaboravio, no neko je vrijeme radio kao novinar u La Gazzetti dello Sport, pišući o nogometnim utakmicama. Enzov se život totalno promijenio za prvog svjetskog rata. 1916. umire mu otac od upale pluća, a kasnije te godine i brat. Te su ga tragedije pratile čitav život. Slomljeni Enzo kasnije odlazi u vojsku i radi kao potkivač konja. Ozbiljno se razbolio te je zamalo izgubio život. Poslan je u bolnicu gdje je, kako je kasnije napisao, mogao čuti zabijanje lijesova u podrumu. Ozdravio je, a kako se rat bližio kraju u Enzu je sve više rasla želja da postane trkaći vozač. Prvo je morao naći posao vezan uz auto industriju. Fiat ga je odbio no to nije pokolebalo Enza koji se nastavio motati u barovima oko tvornice u Torinu, u koje su zalazili mehaničari i vozači utrka. Tamo upoznaje čovjeka koji se bavio rapariranjem rabljenih kamiona. Nitko ne zna gdje i kada je Enzo naučio voziti, ali se zna da je vozio gole šasije u Milano, usavršavajući pritom svoju vještinu. Kasnije nalazi posao u CMN-u, malom proizvođaču automobila, gdje postaje asistent tvrtkinom test vozaču. 1919. godine Enzo postaje vozač utrka. Ubrzo napušta CMN, i odlazi u Alfa Romeo. Osim kao vozač, u Alfi Enzo radi i kao menađer. 1923. godinu obilježila su dva velika događaja. Oženio se Laurom i nakon najveće pobijede u karijeri na Copa Acerbo, upoznaje obitelj legendarnog pilota Francesca Baracce. Baraccina je eskadrila nosila logo "cavallino rampante" - propeti konjić, kojeg je na nagovor pilotovih roditelja uzeo kao svoj znak. Konjić je ostao crne boje, a Enzo je dodao žutu podlogu, boju grada Modene. Cavallino Rampante prvi se put pojavljuje 1932. na Enzovom automobilu na utrci 24 sata Spa. Krajem 20-ih Alfa se povlači i Enzo osniva vlastiti tim za održavanje Alfinih trkaćih automobila u rukama privatnika. 16.11.1929. rođena je Scuderia Ferrari sa sjedištem u Modeni. Zaokupljen biznisom, Enzo napušta vozačku karijeru.
1932. godine dobiva sina Alfredina, poznatijeg kao Dino, a Scuderia Ferrari bilježi velike uspjehe diljem Europe s glavnom zvijezdom Tazijom Nuvolarijem, jednim od najboljih vozača svih vremena. Ferrari je tada napravio "čudovišni" auto s dva 8 cilindrična motora, jedan ispred te jedan iza vozača. Njime je oboren novi svjetski brzinski rekord od 364 km/h. Najbolja sezone Scuderie Ferrari rezultirala je s 30 pobjeda od 35 utrka. Taj je rekord ostao nedirnut do 1988. kada je McLaren osvojio 15 od 16 utrka. Uskoro u igru ulaze moćni timovi Mercedesa i Auto Uniona. Financirani nacističkim novcem njemački timovi dominiraju, a Ferrarijeve Alfe lagano gube korak. 1938. godine Alfa odlučuje ponovno samostalno krenuti u natjecanje, a Enzu nudi mjesto sportskog direktora. On prihvaća, no kako mu nije odgovarao rad s pretpostavljenima, na kraju biva izbačen 1939. godine. Time je okončana dvadesetgodišnja suradnja, odnosno 225 utrka i 114 pobjeda. Na kraju Enzo formira vlastiti tim, međutim potpisani ugovor s Alfom zabranjivao mu je korištenje vlastita imena slijedeće 4 godine.
Drugi je svjetski rat pred vratima. Enzo u Modeni osniva novu tvrtku imena "Auto Avio Construzioni". Prvi vlastiti trkaći automobil nosio je oznaku 815, s karoserijom poznatog Touringa, a 1940. godine AAC 815 nastupa na poznatoj utrci Mille Miglia. Ratno stanje donosi nove prioritete i Auto Avio Construzioni se prebacuje na izradu mehaničkih komponenata za strojeve. 1943. odlukom vlade AAC mora iseliti iz Modene u susjedni gradić Maranello, današnji dom Ferrarija. Tvornica je tijekom rata bombardirana no ubrzo je obnovljena. Svršetkom rata Enzo ponovno može koristiti svoje prezime i tada osniva manufakturu za proizvodnju automobila. U Maranellu počinje rad na prvom 12 cilindričnom Ferrarijevom motoru, a glavni je protagonist ovog posla genijalni talijanski inženjer Gioachino Colombo. V12 u tim godinama nije bio uobičajena stvar, no Ferrari je imao viziju i bio siguran u uspjeh ove koncepcije. Oduševljenje 12 cilindričnim motorom potječe još iz Enzovih tinejdžerskih dana kada je vidio Packardov V12 motor i, kako je sam napisao, čuo jedinstveni "song of twelve". Suprotno mišljenju većine Enzo nije bio stručnjak za motore, dapače poznavao je samo osnovni princip rada, no ono što je zahtijevao od svojih inženjera bila je velika snaga i to obvezno iz 12 cilindričnog motora. Jednom je izjavio: "Mi se bavimo 12 cilindričnim motorima i njihovom perfekcijom. Aerodinamika je za one koji ne znaju napraviti snažan motor."
1947. godine na vratima male tvornice u Maranellu osvanuo je prvi Ferrarijev automobil, Tipo 125 S, pogonjen 1,5 litrenim 12 cilindričnim motorom snage 100 KS. Legenda je počela. Oznaka 125 upućuje na zapreminu jednog cilindra, a takav jedinstveni sistem numeriranja Ferrari je nastavio i s ostalim modelima. Dva mjeseca kasnije dva modela 125 S natjecala se se ulicama oko grada Piacenze. Bio je to manji događaj no tim je činom Ferrari službeno započeo karijeru u auto utrkama, onome o čemu je Enzo cijeli život sanjao. Iako je utrka održana tek stotinjak kilometara od njegove baze, Enzo se nije pojavio na utrci. Franco Cortese je dohvatio pole position i vodio za cijeli krug veći dio utrke dok 125 S nije zakazao. Enzo je to nazvao "obećavajućim porazom". Enzov slijedeći genijalni potez bio je dovođenje legendarnog Tazija Nuvolarija. Iako je Nuvolari bio prilično star i bolestan taj je marketinški trik osigurao Ferrariju ogroman publicitet. Slijedeće je godine novi model 166 Sport pobijedio na dvije najznačajnije talijanske utrke - Mille Miglia i Targa Florio, a na 24 sata Le Mansa Chinetti i Selsdon dovode model 166MM Berlinetta do pobjede. Samo dvije godine od pojave prvog automobila, Ferrari je stigao u velikom stilu. Bogati biznismeni, aristokrati i diktatori počinju pokazivati interes za automobile s kojima ili mogu voziti utrke ili ih koristiti za svakodnevnu vožnju, no Enzove su misli usmjerene drugdje - na Grand Prix utrke gdje je vladao njegov najljući suparnik, Alfa Romeo. Ubrzo slijedi Ferrarijev debi na prvom poslijeratnom Grand Prixu Italije u Torinu, a Sommer završava na trećem mjestu.
Svjetsko prvenstvo Formule 1 počinje tek 1950. godine. Ferrari je prisutan od druge utrke u Monacu, no pobjedu nisu dohvatili do Velike nagrade Britanije iduće godine. U dramatičnoj završnici Ferrarijev as Froilan Gonzales u bolidu 375 F1 uspio je prestići legendarnog Juan Manuel Fangia u dotad nepobjedovoj Alfeti Tipo 159. "Pampas bull", kako je prozvan korpulentni argentinac Gonzales, priskrbio je Enzu pobjedu nad svojim bivšim kolegama. "Izgleda mi kao da sam danas ubio vlastitu majku", izjavio je Enzo nakon utrke.
Alfa se 1951. povlači iz utrka, a 1952. i 1953. Ferrarijev je novi model 500 nepobjediv u rukama Alberta Ascarija, jedinog talijana osvajača svjetske titule u F1. On osvaja 7 od 7 GP-a 1952. godine te 7 od 8 1953. Tim dvostrukim naslovom Ferrari postaje svjetski priznata institucija, a iznad svega talijanska nacionalna momčad. Kako nakon dobrih dana obično slijedi period loših, Ferrari zapada u krizu. Nakon povlačenje Lancije Enzo je ugledao svoju šansu. Uspio je dobiti Lancijinu vrhunski pripremljenu motorizaciju, a kako je i Mercedes najavio svoje povlačenje Juan Manuel Fangio postaje slobodan vozač. Ugovor je ubrzo potpisan pa veliki Fangio postaje prvi vozač novoimenovanog Lancia-Ferrari tima 1956. godine. Iste je godine Enza potresla i velika tragedija koja će ga pratiti cijeli život. Sin Dino koji se nakon diplome upravo uhodavao u obiteljski biznis umro je od muskularne distrofije. U spomen na sina Enzo je dao napraviti nekoliko automobila s njegovim imenom. Nakon oca i brata, Enzo je izgubio i trećeg bliskog muškog člana obitelji. Enzo je bio shrvan tugom koja nije prestajala do kraja njegova života. Godinama je nosio samo crnu kravatu i redovno odlazio na groblje. Crne naočale, njegov zaštitni znak, počeo je nositi zbog tragičnog događaja, a nije ih skidao čak ni u uredu.
Nakon uspješne 10 godišnje suradnje s izvanrednim talijanskim karoseristima: Touring, Zagato, Vignale, Ghia i Scaglieti, Ferrari sklapa dogovor s najvećim auto dizajnerom svih vremena, legendarnim Pininfarinom. Ta suradnja traje i danas, a rezultat su sigurno najljepši sportski automobili na svijetu.
Enzova poznata arogancija i agresivnost u komunikaciji s vozačima natjerale su Fangia da nakon osvojene titule pokupi svoje stvari i uputi se Maseratiju. Fangio nije bio ni prvi ni posljednji vozač koji je otišao preko noći, pa iako je bio najbolji vozač na svijetu Enzo se nije nimalo uznemiravo. Slijedi period obilježen pogibijama mladih talijana Castellottija i Mussa, španjolskog playboya Alfonsa de Portaga i britanca Petera Collinsa. Collinsov slomljeni prijatelj, Mike Hawthorn, uspio je 1958. pobijediti Stirling Mossov Vanwall i donijeti još jednu titulu u vidno potreseni Maranello. Hawthorn se povlači iz natjecanja no i on pogiba u prometnoj nesreći nekoliko mjeseci kasnije. Zadnja polovica pedestih godina najtragičniji je period Enzova života i Scuderije. Nakon toga Enzo je govorio kako više nikada za Ferrari neće voziti nijedan talijanski vozač.
Manjak dobrih vozača i Enzovo odbijanje da slijedi trend engleskih tvrtki u izgradnji bolida s motorom smještenim iza vozača ponovno su Ferrari gurnuli u nekonkurentnost 1959/60. godine. Ferrari se vraća u velikom stilu 1961. s novim bolidom "Sharknose", tako prozvanim zbog specifičnih otvora na nosu bolida. Nažalost, nije sačuvan ni jedan primjerak od 9 ovih bolida, pa je pjevač Chris Rea, za svoj film "La Passionate" posvećen Ferrariju, morao napraviti repliku. Da je koji primjerak sačuvan cijena bi danas iznosila preko 7 milijuna dolara. Amerikanac Phill Hill i njemački grof Wolfgang von Trips vodili su žestoku borbu za titulu, a duel završava tragičnim izlijetanjem von Tripsa na talijanskom GP-u. Osim von Tripsa poginulo je i 14 nesretnih gledatelja. Ferrari je tada, kao i nakon Collinsove nesreće s 10 mrtvih gledatelja ponovno prozvan od Vatikana. U međuvremenu svijet nije mogao utažiti glad za njegovim prelijepim cestovim kreacijama.
Ferrari je ponovno nekompotentan do 1964. kada titulu osvaja John Surtees, bivši svjetski motociklistički as. Nakon svađe s Commendatoreom Surtes odlazi, a Ferrari od tada čeka punih 11 godina na novu titulu. To je razdoblje obilježio Fordov DFV motor koji je premoćno pogonio bolide momčadi Lotus, McLaren i Tyrrell, a Ferrari je i dalje, kao i uvijek, sam radio sve što mu je bilo potrebno za svoje trkaće "macchine". To je ono što Ferrarija čini toliko posebnim u svijetu formule 1.
1969. godine Enzo prodaje 40% dionica Fiatu, a za ostalih 49% Fiat je morao čekati do Enzove smrti. 10% dionica Enzo je namjenio svom vanbračnom sinu Pieru, jednom od vodećih figura današnjeg Ferrarija. Prije Fiata Enzo je zamalo sklopio ugovor s američkim Fordom, no dvije se strane nisu složile jer je Enzo zahtijevao slobodne ruke u programu trkaćih bolida. Potpisnik ovih redaka sretan je što do sporazuma nije došlo jer tko zna kako bi Ferrari pod američkim patronatom danas izgledao.
Novi uspjesi nizaju se dolaskom mladog austrijanca Nikija Laude, 1974. godine. On osvaja titulu 1975, a učinio bi to i dogodine da ga nije spriječila nesreća. 1977. Lauda je ponovo u igri te osvaja novu titulu za Ferrari i nakon završene sezone odlazi iz Maranella po tipičnom Enzovom receptu. 1979. godine titulu za Ferrari osvaja Jody Sheckter (za tu formulu, 312 T4, Enzo je rekao da je najružnija od svih koje su napravili) uz potporu timskog kolege Gillesa Villeneuvea. To je bila i posljednja titula do Schumacherovog naslova na koji se čekalo 21 godinu. Enzo je obožavo Kanađanina zbog oštrih vožnji koje su ga podsjećale na velikane iz prošlosti. Gilles je čekao na svoj trenutak i kad je napokon dobio konkurentan automobil 1982. godine, poginuo je na kvalifikacijama u Spa Francorchampsu. Enzo je nakon tragedije izjavio: "Moja je prošlost ispunjena tugom …otac, majka, brat, sin ...moj je život ispunjen tužnim sjećanjima. Pogledam unatrag i vidim svoje voljene ...i među mojim voljenima vidim lice ovog velikog čovjeka, Gillesa Vileneuva."
Bez obzire na sve on je i dalje u osamdesetim godinama života vukao konce iz svog ureda. Odavno je prestao odlaziti na Talijanski GP u Monzu, jedino natjecanje koje je posjećivao, što je činio svake godine još od 1957. Ostao je misteriozian i zatvoren, a pojavljivao se samo na press konferencijama sakriven iza svojih crnih naočala. Na spomen bilo koje teme bliske njegovu srcu Enzo se držao na distanci. 1988. godine bio je suviše bolestan da primi uvaženog gosta Papu Ivana Pavla II., no ipak su razgovarali telefonom. Tom je prilikom Papin papamobil zamijenjen modelom Mondial 3.2 cabriolet u kojem ga je provozao Enzov sin Piero. Scuderia Ferrari do danas je u Formuli 1 osvojila 15 naslova u kategoriji vozača i 16 naslova u kategoriji konstruktora, pobijedili su na 209 utrka i osvojili 203 pole positiona, više nego itko drugi i jedina su momčad koja je svake sezone sudjelovala u Formuli 1.
Tijekom života Enzo Ferrari je primio mnoge svjetske nagrade i odlikovanja za doprinos u sportu i promicanju talijanske umjetnosti i kulture. Dodijeljene su mu i dvije počasne diplome Bolonjskog i Modenskog sveučilišta za područje mehanike i fizike. Enzo Ferrari je preminuo 14. kolovoza 1988. godine u Modeni.
Commendatore nije s nama već 21 godinu, no njegova se legenda nastavlja...
Početna stranica 
Naslov: Cavallino Rampante 
pet sij 30, 2009 4:39 pm
